A1 LogoA1 Logo

Kako prepoznati da vaše dijete konzumira neprimjeren sadržaj na internetu

Kako prepoznati da vaše dijete konzumira neprimjeren sadržaj na internetu

Mia Roje, dječja psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, savjetuje kako potaknuti djecu da vam se povjere kada ih nešto uznemiri na internetu, ali i kako da to sami prepoznate.

Djeca i mladi danas odrastaju u svijetu koji je znatno drugačiji od onoga u kojemu smo odrastali mi, naši roditelji, bake i djedovi. Od rođenja su okruženi malim ekranima i svim prilikama, ali i rizicima koje nose suvremene tehnologije.

Iako odrasli ponekad kažu da se ne miješaju u on-line život svoje djece jer se oni „ionako u to ne razumiju“, važno je znati da se odrasli bolje „razumiju“ u život. Virtualni svijet djece i mladih važan je i velik dio njihova života u kojem i dalje trebaju vodstvo roditelja, nježnu, ali čvrstu i sigurnu ruku na putu odrastanja.

Kako rastu djeca, rastu i roditeljske brige

Mnogi se roditelji brinu o tome koje sve sadržaje djeca mogu naći putem suvremenih tehnologija, a brige se uglavnom odnose na agresivne i seksualizirane sadržaje.

Dok su djeca mala, njihova se sigurnost u svijetu suvremenih tehnologija u očima roditelja lakše održava. Mala su djeca uvijek u društvu neke odrasle, bliske osobe, može im se pristupiti u bilo kojem trenutku upotrebe malih ekrana, zajednički se određuje sadržaj koji konzumiraju i lakše se uočava njihova uznemirenost.

Roditeljske brige rastu kako dijete odrasta, ulazi u pubertet i adolescenciju, odnosno razvojno razdoblje u kojem je dijete dovoljno veliko da teži osamostaljivanju, no još uvijek dovoljno malo da zahtijeva mnogo brige i strukture od svojih roditelja.  

Roditelji se moraju pomiriti s činjenicom da, koliko god nastojali znati za svaki „klik“ svojeg djeteta na internetu, to jednostavno neće biti moguće. Koliko god nastojali pregledavati povijest pretraživanja, djeca je brišu, čak i namjerno ostavljaju stranice koje bi se roditeljima svidjele, kako ne bi bilo očito da su poneke brisali. Grubo zadiranje u privatnost djeteta također narušava odnos povjerenja i može biti kontraproduktivno.

Sigurnost ne leži u zabranama, već povjerenju

Danas se gotovo svi mladi koriste internetom, a velika većina ima pristup internetu kod kuće ili u školi. Za vrijeme nastave često posjećuju društvene mreže i koriste se chat uslugama, tako da odluka o restrikciji odnosno zabrani korištenja suvremenim tehnologijama za djecu i mlade danas neće biti uspješna.

Neki su roditelji svjesni da suvremene tehnologije imaju i određene prednosti, primjerice za stjecanje novih znanja, pa iz velike brige za svoje dijete nastoje zabraniti korištenje suvremenim tehnologijama za sve drugo osim za učenje, za što su također mali izgledi da će se dugoročno uspjeti održati.

Pravila koja mogu funkcionirati i u adolescenciji tiču se vremena koje dijete provodi na internetu i dijela dana u kojem to čini, pri čemu je najbolji put pružati upravo vlastiti primjer. Primjerice, ako se donese odluka da nema malih ekrana za vrijeme nedjeljnog obiteljskog ručka, tada ni roditelji ne trebaju objavljivati slike jela na Instagramu, gledati utakmicu jednim okom ni telefonirati prijateljima.

Ključ uspjeha u zaštiti djece i mladih na internetu u ranoj je izgradnji odnosa sigurnosti i povjerenja s roditeljima. Ako je dijete od najranije dobi naviklo na to da se s roditeljima dijele razni aspekti života, da su roditelji tu za njega i kada pogriješi, da im se može obratiti bez straha da će ih razočarati ili izgubiti njihovu ljubav, ako su i roditelji zainteresirani za ono što dijete zanima, nastoje naučiti ono što ne znaju, jasno postavljaju pravila i dosljedno ih se pridržavaju, tada nema previše prostora za brigu.

Dijete kao aktivan sudionik razgovora

S djetetom je uvijek dobro otvoreno razgovarati o potencijalnim rizicima i opasnostima prije nego što se oni pojave i to tako da ne postoje zabranjene teme. Roditelji tako mogu djeci govoriti o raznim sadržajima na internetu koji nisu namijenjeni djeci, poput jako nasilnih i agresivnih igara/filmova.

Dijete se u razgovor može uključiti kao aktivni sudionik, ponuditi svoje mišljenje, a roditelj ga može podržati postavljanjem otvorenih pitanja. Bilo koja vijest u medijima ili događaj u životima bližnjih može poslužiti kao dobar povod za početak takvog razgovora. Dijete se može pitati za mišljenje o tome kako se djeca osjećaju u takvim situacijama, što im treba, kome se mogu obratiti, kako im se može pomoći i slično. Djeca i mladi vole biti uključeni u rasprave s odraslima, osjećaju se vrijedno i važno kada se traži njihovo mišljenje i kada ih se uvažava.

Isto tako vole biti u ulozi „učitelja“ pa ih se može zamoliti da odraslima pokažu i nauče ih kako se, primjerice, koristiti društvenim mrežama, pri čemu se može mnogo saznati i o njihovim profilima. Pravila donesena na opisani način mnogo su više ugrađena u dijete od onih koja roditelji sami postave bez obrazloženja.

Što kad vam se dijete ne želi povjeriti?

Najbolji put prepoznavanja da je dijete naišlo na neprimjerene sadržaje na internetu jest prevencija odnosno izgradnja odnosa sigurnosti i povjerenja od najranije dobi, uz aktivno uključivanje u virtualni svijet djece. Međutim, ako ovo čitate kao roditelj adolescenta s kojim niste uspjeli u potpunosti ostvariti opisani odnos u ranijim godinama, ne znači da se to ne može promijeniti niti da ne možete uočiti znakove da mu se nešto loše događa.

Prije svega možete početi sve više poticati razgovor i otvorenu komunikaciju. Kada dijete dođe iz škole, nemojte ga pitati (prvo i isključivo) o ocjenama. Pitajte ga kako se osjeća, što ga je taj dan razveselilo, što ga je rastužilo, naljutilo, zabrinulo. Ponekad će mladi samo okrenuti očima, odmahnuti rukom i neće im biti do razgovora s roditeljima.

Ako dosad niste tako razgovarali, možda ni neće znati kako odgovoriti na postavljena pitanja. To ne znači da nećete pokušati sutra, prekosutra i svaki dan koji slijedi. Na taj način djetetu šaljemo poruku da nas zanima baš ono, onakvo kakvo jest, sa svim pozitivnim i negativnim stranama, u veselju i neugodnim emocijama.

Druga je stvar koju možete učiniti kao obitelj postavljanje osnovnih pravila korištenja suvremenim tehnologijama, koja se, osim na to koliko se dugo dijete smije koristiti suvremenim tehnologijama, odnosi i na vrijeme u danu kada se njima koristi (ne prije spavanja i za vrijeme jela) te na sadržaje koje konzumira. Pritom je važno, još jednom naglašavamo, da adolescent sudjeluje u kreiranju pravila kroz otvorenu komunikaciju te da se barem neka od njih odnose na sve članove kućanstva.

S djetetom je dobro napraviti i plan – što učiniti ako ugleda nešto što ga je uznemirilo, uplašilo, zabrinulo ili jednostavno o nekom sadržaju želi razgovarati, jer se i to može dogoditi unatoč svim mjerama opreza. Važno  je da se obrati odrasloj osobi u koju ima povjerenja, koja može biti i baka, djed, teta, nastavnik, psiholog…

Podržite dijete u tome da se povjeri bilo kojoj odrasloj osobi, a kroz izgradnju odnosa vjerojatno ćete jedna od tih osoba postati i vi. Konačno, pratite ponašanje svog djeteta. Ako primijetite nagle promjene raspoloženja, teškoće sa spavanjem, smanjen ili znatno povećan apetit, povlačenje u sebe, izbjegavanje aktivnosti koje dijete uobičajeno vesele, nedostatak radosti i smijeha, anksioznost i slično, možete posumnjati da se s djetetom nešto događa.

Ako pritom dijete nastoji od vas skrivati male ekrane, to može ukazivati na to da su problemi djeteta povezani s virtualnim svijetom. Iako se može raditi o uobičajenim promjenama kod adolescenata, bolje je shvatiti ozbiljno neku situaciju koja na se na kraju pokaže benignom, nego napraviti pogrešku u drugome smjeru.