A1 LogoA1 Logo

Što kada vaše dijete vidi neprimjereni sadržaj na internetu

Što kada vaše dijete vidi neprimjereni sadržaj na internetu

Unatoč svom trudu, može se dogoditi da dijete vidi neprimjeren ili uznemiravajuć sadržaj na internetu. Što učiniti kad se to dogodi savjetuje dječja psihologinja Mia Roje iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Kad posumnjamo da je dijete uznemireno sadržajima s kojima se susrelo koristeći se suvremenom tehnologijom, možemo se zapitati kako pristupiti djetetu i kako ga navesti da nam se otvori, kako reagirati kada nam se  povjeri i do koje mjere čuvati djetetove tajne.

Ovaj ćemo tekst zato podijeliti u tri cjeline u kojima ćemo nastojati odgovoriti na ta pitanja te pružiti podršku svim odraslima, a osobito roditeljima koji žele pomoći djeci.

1. Kako pristupiti djetetu i potaknuti ga da se povjeri?

Adolescenti se često doimaju kao da su u svom svijetu. Mišljenje i utjecaj vršnjaka postaju sve važniji, a mnogim je roditeljima sve teže doprijeti do vlastite djece, navesti ih da im se otvore, da zajedno provode vrijeme i uživaju u bliskosti koju su ranije imali. Adolescenti teže osamostaljivanju, ne sviđaju im se pravila, roditelje mogu smatrati staromodnima, mogu se osjećati kao da ih ionako neće razumjeti, često mijenjaju raspoloženja, interese i planove.

Za razgovor treba odabrati  miran trenutak, primjerice vikend, kada se nikome nigdje ne žuri, kada svi imaju dovoljno vremena i kada nema pritiska. Najgore je otvarati teške teme u tijeku rasprave ili svađe. Pristupite djetetu u mirnim okolnostima i pričajte otvoreno. Možete reći što ste primijetili, primjerice: „Primjećujemo da si u posljednje vrijeme jako šutljiv, da rijetko razgovaraš s nama. Također vidimo da mnogo vremena provodiš za mobitelom i da skrivaš ekran kad netko uđe u prostoriju.“

Važno je da vaše riječi zvuče kao opis ponašanja koje ste uočili, a ne kao kritika. Možete nastaviti: „Razumijemo da trebaš vrijeme za sebe i da ti je važna privatnost. Također razumijemo da ti se ne da uvijek razgovarati, nekad nam svima više odgovara malo se povući“ – na taj način dajete do znanja da dijete ne osuđujete i da se s njim možete poistovjetiti. Nadalje, možete reći nešto poput ovoga: „Ipak, čini nam se da se možda na tom ekranu događa nešto što te muči, brine ili rastužuje“, čime otkrivate dojam koji ste stekli, ali tako da se dijete ne osjeti napadnutim.

Za kraj možete opisati kako se vi osjećate i što biste voljeli, primjerice: „Zabrinuti smo zbog toga i voljeli bismo da razgovaraš s nama sada ili kasnije tijekom dana. Možda ne možemo sve razumjeti, ali želimo razumjeti tebe i dat ćemo sve od sebe da ti budemo podrška.

2. Kako reagirati kad nam se dijete povjeri?

Ako vam se dijete povjeri o svojim emocijama vezanim za neke događaje u online svijetu, važno je pustiti ga da ispriča cijelu priču.

Moguće je da je dijete vidjelo uznemirujući sadržaj, a moguće je i da je žrtva ili svjedok internetskog nasilja. Možete mu pomoći poticajima i potpitanjima, poput: „Reci mi više o tome“, „Kada kažeš da si vidio ‘to’, na što točno misliš?“ i slično.

Također je važno da ne pretpostavljamo, nego da pitamo. Primjerice, mnogi će roditelji pomisliti da je nasilan sadržaj uplašio dijete, no neku djecu on može uzbuditi i potaknuti na fantazije o nasilju. Većina roditelja požuri i ponudi „brza rješenja“, poput: „Ugasi mobitel, nemoj više to gledati, samo zaboravi, reci drugoj djeci da ti se prestanu rugati, vrati im, što te briga što kaže neki tamo dečko“ i slično.

Neki roditelji iz vlastite bespomoćnosti i brige za dijete počinju prebacivati krivnju na dijete, primjerice kažu: „Zašto si uopće išao na te stranice, nismo te tako odgojili, zašto si uopće slao svoje slike drugima, vidi što si napravio“ i slično.

Na taj će način dijete osjetiti sram, osjetit će se ponovno ugroženim i mali su izgledi da će se opet povjeriti. Takvim se reakcijama odnos može ozbiljno narušiti. Umjesto toga predlažemo da duboko udahnete i svoje emocije stavite po strani – o njima ćete moći razgovarati kasnije s drugim roditeljem ili drugom odraslom osobom.

Zapitajte se što dijete treba. Možete to pitati i dijete. Djeca i mladi u takvim situacijama uglavnom trebaju da ih netko vidi, čuje, razumije, podržava, a ne okrivljuje, te da im tek tada pomogne iznaći neko rješenje. Plan kako spriječiti buduće neugodne događaje na internetu također je dobra ideja.

3. Do koje mjere čuvati „tajne“?

Ako je dijete vidjelo uznemirujući sadržaj koji ni na koji način nije ilegalan ili štetan po zdravlje, sigurnost i dostojanstvo druge osobe, sasvim je u redu da razgovor ostane između vas i djeteta.

Međutim, ako je dijete žrtva ili svjedok nasilja, osobito nasilja nad djecom, onda morate reagirati. Dijete će vjerojatno tražiti da sve ostane tajna i to će biti njegova želja. Međutim, želja i potreba nisu isto. Kao što znate da dijete treba san, usprkos tome što želi igrati igrice do jutra ili da treba ići doktoru kada je bolesno, iako to ono ne želi, tako trebate znati da ste dužni reagirati u situacijama nasilja.

Iako dijete kaže da želi da nešto ostane tajna, povjeravanjem pokazuje da mu je potrebno da netko drugi preuzme odgovornost. Ovisno o situaciji, možete se obratiti policiji, centru za socijalnu skrb, stručnoj službi škole… Bitno je da se nasilje zaustavi.

Još je jedna iznimka u čuvanju djetetovi tajni vaša procjena da dijete treba stručnu pomoć. Primjerice, dijete vam se povjerilo o neugodnom iskustvu na internetu i kaže da ima teškoća sa spavanjem, da ima noćne more, da je tjeskobno, teško prati nastavu i izvršava obveze – možete pričekati nekoliko dana i vidjeti kako će se situacija razvijati, ali nakon toga i vi i vaše dijete imate pravo na stručnu podršku.

Vaš je zadatak da budete roditelj, ali ne možete ujedno biti i djetetov psiholog ili psihijatar. Kao roditelj, potražite s djetetom stručnu pomoć – iako dijete to možda danas ne želi, sutra će vam biti zahvalno.